Osteoartritis kod pasa i mačaka

Osteoartritis ili degenerativna bolest zglobova, kronična je, bolna i upalna bolest koja zahvaća sinovijalne zglobove koljena, stopala, kukova, laktova, ramena i kralježnice te dovodi do gubitka pokretljivosti kod pasa, mačaka i ljudi. Karakterizira ga kronična bol u zglobovima, ukočenost, nefleksibilnost, oticanje, sužavanje zglobnih prostora, stvaranje osteofita (koštanih izdanaka) te hromost. Posljedično smanjenje pokretljivosti zglobova i bol kod životinja negativno utječu na kvalitetu života, od hodanja, svakodnevnih aktivnosti do vršenja nužde.

Kod kojih životinja se javlja?

Najčešće pogađa pse velikih pasmina uglavnom zbog prekomjerne težine i/ili pretilosti, nedovoljne ili neadekvatne tjelovježbe, ozljeda, starenja, infekcija, imunoloških i hormonalnih poremećaja, genetske predispozicije, razvojnih abnormalnosti ili kombinacije nekoliko čimbenika. Pretilost je važna zbog povećanog opterećenja na zglobove, ali isto tako zbog utjecaja adipokina kojeg luči masno tkivo, čiji sistemski upalni učinak pogoduje napredovanju bolesti. Česti razvojni poremećaji kao čimbenici rizika su displazija kuka i displazija lakta, a većinom se javljaju kod velikih pasmina tipa njemački ovčar, labrador retriver, zlatni retriver, koli, buldog, bokser, bernardinac, malamut, rotvajler, newfoundlander. Ruptura prednjeg križnog ligamenta i luksacija patele navode se kao mogući čimbenici rizika za razvoj sekundarnog osteoartritisa. Pojavnost osteoartritisa u populaciji pasa i mačaka statistički raste sa starošću. Američka literatura navodi da 50% pasa u dobi 8 do 13 godina ima znakove osteoartritisa, a kod mačaka starijih od 14 godina, u 82 posto njih nalazimo degenerativne promjene u jednom zglobu. Recimo, za labrador retrivere starije od 8 godina svojstven je osteoartritis koji zahvaća više zglobova (lakat, rame, kuk, koljeno).

Kako nastaje?

Vjerovalo se da je osteoartritis posljedica trošenja i stanjivanja hrskavice zglobova, no danas se smatra da uključuje kombinaciju mehaničkih, bioloških, biokemijskih, molekularnih i enzimskih procesa, gdje dolazi do neravnoteže normalne izgradnje i razgradnje hrskavičnog tkiva. Hondrociti, metabolički aktivne hrskavične stanice imaju ključnu ulogu u nastanku ove bolesti. Tijekom ovog procesa hondrociti luče enzime koji razgrađuju hrskavicu, a dijelovi hrskavice budu prepoznati kao strano tijelo. Organizam reagira nizom upalnih procesa – oslobađaju se upalni citokini koji dodatno potiču razgradnju hrskavice i onemogućavaju hondrocitima obnavljanje hrskavičnog matriksa. Dolazi do promjena u sinoviji (zadebljanje, manjak sinovijalne tekućine) i subhondralnoj kosti, stvaraju se osteofiti, postupno nastaje kronična bol i slabija pokretljivost. Osim sinovijalnog zgloba, pogođeni su i okolni mišići, ligamenti i tetive. Osteoartritis zato nije samo mehanički problem, to je upalna bolest s imunološkom komponentom.

Kako ga prepoznati?

 Iako može započeti u bilo kojoj dobi, klinički se osteoartritis ne mora dijagnosticirati sve dok ne dosegne uznapredovali stadij s jasnim vanjskim kliničkim simptomima. Stupanj osteoartritisa može varirati od povremene blage hromosti (šepanja) do potpune invalidnosti. Vlasnici pasa prvo primijete naizmjeničnu hromost nakon vježbe, ukočenost nakon produženog odmora ili za hladnog vremena, oklijevanje pri penjanju stepenicama ili skakanju, nedovoljno istezanje prednjih ili stražnjih nogu, grickanje područja oboljelog zgloba, razdražljivost. Simptomi u mačaka su puno suptilniji zbog njihove male veličine i prirodne agilnosti, pa se rijetko primijeti smanjen opseg pokreta u vidu izbjegavanja penjanja ili neurednost kod vršenja nužde. Dijagnoza osteoartritisa postavlja se na temelju anamneze, kliničkog i ortopedskog pregleda, uključujući neurološku procjenu te radiološkog pregleda. Uzimaju se u obzir diferencijalne dijagnoze, poput upalnog artritisa, traumatske ozljede zgloba, polimiopatije i dr.

Koje su mogućnosti liječenja?

Glavni cilj liječenja osteoartritisa je smanjenje boli, povećanje pokretljivosti te posljedično povećanje kvalitete života, a pristup treba individualno prilagoditi. Mogućnosti liječenja uključuju kontrolu tjelesne težine, fizikalnu terapiju, alternativne metode liječenja, operacijsko liječenje, primjenu lijekova i dodataka prehrani. Kontrola odnosno smanjenje tjelesne težine dokazano dovodi do smanjenja hromosti, a najčešće se postiže smanjenim unosom kalorija. Svim psima s osteoartritisom preporučuje se redovita tjelovježba, a idealno bi bilo plivanje i kontrolirane šetnje, uz izbjegavanje intenzivnih aktivnosti. Preporučuju se i drugi oblici fizikalne terapije poput pasivnih vježbi istezanja, masaže mišića, terapije toplinom i hladnoćom, ultrazvuka i električne stimulacije. Od alternativnih metoda koristi se akupunktura kao pomoćna terapija. Operacijski zahvati indicirani su u slučajevima gdje konzervativno liječenje nema očekivanog uspjeha, a izvode se artroplastične tehnike poput uklanjanja glave i vrata bedrene kosti, zamjena zgloba protezom i kirurška fuzija zgloba tehnikom artrodeze. Primjena nesteroidnih protuupalnih lijekova za ublažavanje boli temelj je konzervativnog liječenja osteoartritisa. Međutim, određeni broj znanstvenika smatra da imaju negativan utjecaj na tijek bolesti za koju se propisuju.

Iako smanjuju bol, istodobno zaustavljaju reparativne mehanizme zgloba, što dovodi do ubrzane razgradnje zglobne hrskavice. Također je poznato da terapija analgeticima nosi rizik od krvarenja u probavnom sustavu, a vrlo oprezno se propisuju kod životinja s oštećenjem jetre i bubrega, te problema s krvožilnim sustavom. Stoga se propisuju u najmanjim dozama i izbjegava se dugotrajna upotreba. Dodaci prehrani poput hondroprotektiva – glukozamin i kondroitin sulfat, najčešće su korišteni dodaci za zdravlje zglobova. Oni su gradivni elementi hrskavice i organizam ih sam proizvodi, ali sa starošću njihova se koncentracija smanjuje. Pripisuje im se protuupalno djelovanje, povećanje sinovijalne tekućine te usporavanje progresije razgradnje hrskavičnog matriksa. Istraživanja pokazuju da je kod oralnog uzimanja iskoristivost glukozamina i kondroitina svega 10-15%, pa su terapijske doze ovih suplemenata visoke.

Uloga UC-II® u terapiji

Nedenaturirani kolagen tipa II (UC-II®), na našem tržištu dostupan u obliku proizvoda Vetoquinol Flexadin Advanced, dodatak je prehrani za pse i mačke koji pokazuje veću učinkovitost od glukozamina i kondroitin sulfata, čak i pri manjim dozama. Ovaj tip kolagena tvori glavnu strukturu hrskavičnog tkiva. Njegov pozitivni učinak na zdravlje zglobova odvija se procesom oralne tolerancije. To je imunološki proces koji tijelo koristi za razlikovanje neškodljivih spojeva od potencijalno štetnih, a odvija se u limfoidnom tkivu u crijevima, tzv. Peyerovim pločama. Peyerove ploče primaju i filtriraju spojeve iz lumena crijeva te, ovisno o spoju, uključuju ili isključuju imunološki odgovor tijela. Kada se konzumira, nedenaturirani kolagen tipa II u Peyerovim pločama aktivira imunološke stanice. Transformira T-limfocite u T regulatorne stanice koje specifično ciljaju kolagen tipa II u zglobnoj hrskavici te počinju lučiti protuupalne medijatore (citokine). Ovaj proces pokreće protuupalne i zaštitne procese hrskavice koji sprječavaju imunološki sustav da ošteti hrskavicu zglobova (imunomodulirajuće djelovanje), a istovremeno potiču popravak i regeneraciju hrskavice. Mnoga klinička istraživanja potvrdila su da UC-II® smanjuje ukupnu razinu boli, hromost i bol tijekom manipulacije udovima nakon fizičke aktivnosti, poboljšava pokretljivost i funkcionalnost zglobova te ograničava veličinu osteofita. Predložen je kao siguran i učinkovit dodatak prehrani za zdravlje zglobova i kod ljudi i kod životinja.